Međunarodni ilindanski pjesnički susreti “Prljača” već su odavno postali prepoznatljivi, ne samo u BiH, Republici Srpskoj, nego i u susjednim zemljama, kao i nekim zemljama Evrope. Zato susreti, “Prljača” sve više postaju pjesnički brend derventske kulture, koji se svake godine po Ilindanu održavaju na rijeci Ukrini, gdje početkom avgusta Ukrina procvjeta i postaje čarobna dolina u bjelini razasutog vodenog cvijeta.
Zanmiljivo je, kako je nastao, i iz naroda stvoren toponim Prljača, koji asocira na nešta prljavo ili kaljugu, glib i slično, što ni kom slučaju nije, jer je tu, od vajkada Ukrina bila čista i bistra kao biser. Ljudi su dolazili, kad ožedne, i sa brzaka zahvatali šakama i pili vodu. Zato, prije bi se moglo reći da je mjesto, naziv dobilo po tome, što su se na bistrim brzacima okupljale pralje rublja i prakljačama ispirale prljavštinu od čega se voda prljala i oticala muteći brzake. Isto tako, u ljetnim danima, kad Ukrina omanja u njoj bi se kiselio lan i konoplja. Tih ljetnih dana, a to je bilo oko Ilindana, okolna brda i lugovi-polja su bili prekriveni bijelim redovima prostrte konoplje i lana na sušenju, a pojavom sutona na površini ukrinskih virova, pojavilo bi se mnoštvo bijelih leptirova, koji bi u vrtlogu brzaka, svjetlucanjem u blještavilu tišine stvrali neobičnu prasliku vilinskog kola, koje traje već milionima godina.
Danas Ukrina postaje još ljepša, a Prljača sve bistrija, jer se, od izvora do ušća na njenim bajerima okupljaju pjesnici i književnici da bi sve te ljepote stavili u njedra, zvana knjiga.
Povodom toga, mnogi pjesnici se javljaju na konkurs sa svojim orginalnim i posebno za ovaj susret napisanim pjesmama.
Na ovogodišnji konkurs Srpskog književnog kluba “Vihor”, na teme o vodi, rijekama, vodenom cvijetu na Ukrini i šalama u okviru drugovanja na rijeci Ukrini, odazvali su se pjesnici iz Srbije, Hrvatske, Makedonije, Bugarske, Njemačke, FBiH i Srpske. Žiri je imao zadatak da iz skoro kvalitetom istovjetnih pjesama izabere najbolje i nagradi, što nije bilo baš lako.
Sve pristigle pjesme nose zajedničku poruku o potrebi čuvanja prirode, kako bi uvijek iznova novi stvaraoci, pjesnici imali o čemu da pišu.
S pravom se može reći da se na najbolji način kroz ove susrete ostvaruje u pjesničkom smislu, traganje i promišljanje o neviđenim ljepotama našh krajeva, koji onda putuju, kao šarena niska stihova širom svijeta.
Zato, o čarolijama vodenog cvijeta i ljepotama rijeke Ukrine koje se rijetko gdje viđaju i susreću, kao zavjet svome rodu za budućnost mogu samo da osmisle , oblikuju i ostave pjesnici.
Savko Pećić Pesa
