Predstavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku!?

N.N.30.03.2017 13:33

SARAJEVO - U Sarajevu je danas i zvanično predstavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku koju je trideset stručnjaka iz različitih oblasti sastavilo tokom jednogodišnje konferencije "Jezici i nacionalizmi", održane u Beogradu, Splitu, Podgorici i Sarajevu.

Danas predstavljena Deklaracija je već podgila veliku prašinu u državama regiona na koje se odnosi - BiH, Srbiju, Crnu Goru i Hrvatsku.

Ivana Simić Bodrožić, književnica iz Hrvatske, kazala je da ako se međusobno razumijemo da to znači da se radi o jednoj lingivističkoj osnovici i da niko od njih nikome ne želi uskratiti, zabraniti jezik.

"Mi samo upozoravamo na raznolikost za koju mi stmatramo da je bogatstvo. Ne želimo narode čistiti od nečega. Jezici se vrlo često ne podudaraju s narodima, što je primjer sa Njemačkom, Austrijom. U Austriji govore njemački jezik što ne čini Austrijance manje Austrijancima. Svi znamo šta se dogodilo nakon rata, a meni se na neki način čini da se jezik kojim smo govorili raspao, bili smo prisiljeni paziti da budemo čisti. Ja sam u svom prvom romanu pisala o odrastanju za vrijeme rata i tu sam pisala o mojoj baki koja je Hrvatica ali je cijeli život govorila ekavicom i ja kad mislim o njoj, ne mogu razmišljati drugačije nego na ekavici. Jako sam se loše osjećala kad mi je došao lektor i ispravljao to. To čišćenje jezika direktno utječe na strukturu naših misaonih svjetova i to treba ponavljati svih nas koji želimo autentičnost i širinu", navela je Boždrović.

"Mi danas imamo primjere tzv. škole pod jednim krovom gdje su djeca odgojena na način da s njima pod istim krovom odrastaju oni drugi, a vi kad ga nazivate drugim nazivate ga drugačijim i to vas dovodi do stvari koje sam vidjela na Baščaršiji. Gledala sam suvenire i ugledala sam kemijsku koja je napravljena od čahure metka i na kojoj piše Sarajevo. Mi ne želimo rušiti Ustav ili nešto represivno uvoditi, ne želimo bilo koga primoravati na nešto. Mi želimo senzibilarati javnost da postoje drugi modeli shvaćanja jezika. Ne zagovaramo jezičnu anarhiju. Prvih 200 potpisnika su mahom ljudi koji su izuteno obrazovani. Također, mi ne tražimo zajedničko ime jeziku, ne želimo ga nazvati jugoslavenskim, balkanskim, zagovaramo da svaki narod imenuje svoju varijantu jeziku onako kako želi", dodala je Boždrović.

Prisutnima se obratila i Borka Pavičević, direktorica Centra za kulturnu dekontaminaciju koja je istakla kako je "jedno država a drugo je jezik".

"Bila sam prije pet godina u mjestu Orahovac, to je srpska enklava na Kosovu u kojem sva djeca govore francuski i tu sam razgovarala sa profesoricom sprskog jezika koja mi je rekla da me jako mrzim, a ja sam je pitala zašto, na šta mi je odgovorila zato što pišem hrvatski. Ja sam iz one generacije gdje je Zec prevodio literaturu i to je meni ostalo kako sam čitala, a ona mi je rekla da me potpuno razumije i da ona mnogo voli Miroslava Krležu. Mislim da je identifikacija nacije i jezika proizvela nešto što mogu nazvati nacionalističkim kičem a to je kad izgubite moć svog jezika. U Beogradu nemate kafića koji se zove srpski, svuda je international, svuda je biznis. Od granice do granice imate postkolonijalni jezik kojim se danas govori", istakla je Pavičević, prenosi N1.

Deklaracija o zajedničkom jeziku nastala je kao rezultat projekta "Jezici i nacionalizmi", kojem je cilj podizanje svijesti o jeziku, a sastavilo ju je 30 stručnjaka različitih struka. U njoj stoji da korišćenje četiri naziva za standardne varijante - bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski, ne znači da su to i četiri različita jezika. Poziva se na hitno ukidanje svih oblika segregacije i diskriminacije u obrazovnim ustanovama, zaustavljanje vještačkog razdvajanja jezika, prestanak rigidnog definisanja standardnih varijanti i liberalizacija jezičnih praksi.

Deklaraciju je dosad potpisalo više do 200 eksperata za jezik - lingvista i pisaca, ali i aktivista, umjetnika različitih profila iz Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore.

Deklaracija je dostupna za potpisivanje na veb-stranici projekta jezicninacionalizmi.com.

poljeinfors-bih: Бициклом поред Саве у предвечерје

poljeinfors-bih: Бициклом поред Саве у предвечерје:        

Прољеће у Броду

Врба пред Основном школом у Броду

Кеј Душка Трифуновића у Броду

“Viva la musica 2017”

Nastupaju muzičke škole iz Dervente, Doboja, Prnjavora, Modriče i Mostara

NAJAVE I OBAVJEŠTENJAVIJESTI

Proljeće u Derventi i ove godine upotpuniće tradicionalni koncert “Viva la musica”, u organizaciji derventske Muzičke škole, koji doživljava svoje dvanaesto izdanje.

Ovoga puta u maloj sali Centra za kulturu nastupiće učenici muzičkih škola “Markos Portugal” iz Doboja svirajući violinu, te “Vlado Milošević” na harmonici i klaviru, dok će učenici prnjavorske Muzičke škole pokazati umijeće sviranja flaute. Muzičko društvo “Isidora Bajić” iz Modriče i Muzička škola iz Mostara predstaviće nam se uz zvuke gitare, dok će domaćini zasvirati na klaviru, harmonici, gitari, a biće to prilika da poslušamo i hor muzičke škole Derventa.

Koncert će se održati u petak (31. marta) od 18 časova.

Derventa Cafe

“Crtež – zabilježeni trenutak”: Otvorena sedma izložba Jelene Bardak u Derventi

KULTURA I OBRAZOVANJEVIJEST

Sinoć je u Centru za kulturu otvorena izložba crteža pod nazivom “Crtež-zabilježeni trenutak”, autorke Jelene Bardak iz Dervente, profesora likovne kulture. Bardakova se predstavila crtežima koji su rađeni  različitim tehnikama, poput ugljena, olovke, tuša, a koji su nastali u različitim periodima njenog stvaranja, u početnom periodu, za vrijeme studiranja pa sve do danas.

Ovo je njena sedma izložba u Derventi, učestvovala je i na više kolektivnih izložbi, izlagala je i u Istočnom Sarajevu i Doboju ali, kako kaže, najviše voli da izlaže u Derventi jer je to mjesto u kojem živi i gdje su ljudi koji je podržavaju u njenom radu.

– Izložbom dominira motiv životinje kao veoma bitnog faktora u mom životu i slikajući životinje mogu da poručim mnogo o svojim osjećanjima i razmišljanjima koja su vezana za čovjeka, za prirodu kao i za sve ono što nas okružuje, rekla je Bardakova i dodala da životinje na njenim crtežima nemaju simboliku koja je inače vezane za pojedine vrste već da je to neka njena simbolika.

Bardakova je, u svom uvodnom obraćanju publici, istakla da je crtež nešto sa čim je počela istorija umjetnosti, da se to može raditi svaki dan bez obzira na raspoloženje i da se sjeća svakog trenutka, svojih osjećanja i misli, koje je zabilježila crtežom.

Izložba će biti otvorena do 5. aprila.

derventa.ba

Dervenćanin programski direktor “Per.Arta”

Dervenćanin programski direktor “Per.Arta”, organizacije koja promoviše umjetnost osoba sa invaliditetom

KULTURA I OBRAZOVANJEVIJESTI

 29.03.2017 12:55

Saša Asentić je koreograf, performer i programski direktor organizacije Per.Art, koja deluje u oblasti savremenih izvođačkih umetnosti. Grupa okupljena u Per.Artu, od 1999. godine, u saradnji sa različitim organizacijama, realizuje projekte u Srbiji i inostranstvu.

Produkcija Per.Arta, između ostalog, bavi se programima koji istražuju savremeni ples, kao i onima koje se bave inkluzijom u kulturi. Njihove predstave su izvođene širom sveta.

Povod za razgovor sa Sašom Asentićem jeste najnovija premijera Per.Arta – predstava “Mala žurka propuštenog plesa” nastala u saradnji sa Srpskim narodnim pozorištem u Novom Sadu. To jedna od onih predstava na koje ne možete ostati ravnodušni, jednostavno joj se prepustite. Gotovo obavezno vas uvedu da učestvujete, a vi ostanete zatečeni snagom i iskrenošću sa kojom se susretnete oči u oči.

• “Mala žurka propuštenog plesa” je deveta predstava u okviru programa “Umetnost i inkluzija” u organizaciji umetničke asocijacije Per.art čiji ste programski direktor. Ta organizacija se bavi inkluzijom u društvo osoba sa intelektualnom ometenošću. Kada se osvrnete šta vidite iza sebe?

Da, od 1999. godine bavimo se inkluzijom u oblasti kulture za osobe sa intelektualnom ometenošću. Do sada smo uradili devet predstava u kojima naše kolege sa invaliditetom nisu samo izvođači na sceni, nego i autori teksta, zatim scenskih – plesnih i muzičkih – rješenja, kao i saradnici na osmišljavanju i izradi rekvizita, scenografije i kostima…

Tokom svih ovih godina naš glavni cilj je bio da osmislimo principe i metodologiju rada koji će omogućiti našim kolegama sa invaliditetom da, kao umjetnici sa svojim autentičnim interesovanjima, razmišljanjima i željama za bavljenjem plesom i pozorištem, aktivno učestvuju u svim segmentima i fazama rada na umjetničkim projektima. Već preko deset godina naše predstave izvodimo na sceni Srpskog narodnog pozorišta kao dio redovnog repertoara. To je jedinstvena saradnja, ne samo u našoj zemlji, nego u Evropi i svijetu umjetnosti uopšte.

Čitav proces rada i život jedne predstave – od pripremnih kreativnih radionica preko intenzivnih proba, do premijere i svih izvođenja tokom pozorišne sezone – održava se u nacionalnom pozorištu. Od samog početka, kao idejni tvorac programa “Umetnost i inkluzija”, borio sam se za model rada koji će omogućiti umjetnicima sa intelektualnom ometenošću ravnopravno učestvovanje i rad na lokalnoj, domaćoj, ali i međunarodnoj sceni savremenih izvođačkih umjetnosti.

“Mala žurka propuštenog plesa” je deveta predstava u okviru programa “Umetnost i inkluzija” [Ustupljeno Al Jazeeri]

Naše predstave i drugi umjetnički projekti su gostovali na vodećim festivalima i pozorištima u Beogradu, Somboru, Subotici, Kikindi, Zrenjaninu, Nišu, ali i u Berlinu, Majncu, Ženevi, Bazelu, Bonu, Ljubljani, Skoplju, Riminiju i Kotoru. Uz pozorište i ples, u programu “Umetnost i inkluzija” bavimo se i vizuelnim umjetnostima – do sada smo ostvarili pet grupnih izložbi crteža, slika, fotografija i skulptura, kao i dvije samostalne izložbe: jednu slika i crteža Mihaila Petrovića, a drugu fotografija i video radova Dejana Šuljana.

Glavni partner na ovoj programskoj liniji nam je Galerija Matice Srpske. Sveobuhvatnu podršku stvaralaštvu osoba sa intelektualnom ometenošću upotpunili smo i objavljivanjem dvaju knjiga poezije i proze, članice naše grupe Natalije Vladisavljević, osobe sa Daunovim sindromom, kao i produkcijom dokumentarnog filma o životu Gorana Gostojića, člana naše grupe umjetnika sa invaliditetom. Pored ove dvije najstarije institucije kulture u Srbiji, sarađujemo i sa drugim institucijama kroz “Mrežu institucija kulture za promociju inkluzije u Novom Sadu” koju smo pokrenuli 2005. godine upravo iz razloga kako bismo se izborili za ostvarivanje prava osoba sa invaliditetom na stvaranje umjetnosti i učestvovanje u kulturnom životu zajednice kojoj pripadaju. Sve ovo je naša borba protiv diskriminacije i marginalizacije osoba sa invaliditetom, koje su nažalost i dalje jedna od najugroženijih društvenih grupa u Srbiji.

Kada se osvrnemo i pogledamo na sve što smo zajedno uradili tokom osamnaest godina svakodnevne borbe, vidimo da smo stvorili društvene činjenice koje ranije nisu postojale u našem društvu i to nam daje snagu da nastavimo – iako vremena nikad nisu bila teža od ovih današnjih – da mijenjamo svijet u kojem živimo i da gradimo društvo na principima inkluzije.

• Publika učestvuje vrlo živo u ovoj predstavi. Zaista je rampa između publike i izvođača uklonjena na jedan pažljiv i vrlo učinkovit način. Kako to uspevate?

Pozorište me zanima kao mjesto gdje se različiti društveni odnosi mogu vježbati, ali i privremeno uspostaviti u odnosu na ideal budućeg društva. Takvo društvo ne postoji zagarantovano u budućnosti, nego se mora stvarati svakog trenutka, a njegov obim nije mjerilo njegovog uspjeha i relevantnosti. Pozorište koje stvaram isprobava društvo koje ukida procese marginalizacije ili ih svodi na minimum, ne mjeri sve jednim parametrom, niti primjenjuje iste norme na sve ljude, nego polazeći od specifičnosti tih konkretnih ljudi otvara mogućnost formiranja društvene zajednice.

U proteklih deset godina bavim se eksperimentima u pozorištu sa ciljem preispitivanja uloge samog pozorišta u simbolizaciji društvenog. U tom smislu “rampa između publike i izvođača” se uklanja jer scenu vidim kao mjesto gdje publika i izvođači kao građani mogu raspravljati o bitnim društvenim pitanjima, isprobavati drugačije odnose, preispitivati društvene uloge i pozicije, i promišljati moguću budućnost društva.

“Mala žurka propuštenog plesa” je hibridni javni događaj između pozorišne predstave, igranke, hepeninga i underground žurke. Sa i bez invaliditeta, publika i izvođači, na istom su “podijumu”, u istom “podrumu”, na istoj “sceni”, prvi put su tamo gdje nikad nisu bili zajedno; gdje se privatno i javno stapaju u jedno novo stanje koje nudinovo kolektivno iskustvo u kojem nećemo propuštati ne samo prilike za ples, nego i sve one druge prilike u životu koje nas čine društvenim bićima i koje u nama bude, da citiram Nataliju Vladisavljević, “prelep osećaj da budemo ono što jesmo”.

• Završna tačka u predstavi je poezija učesnica koja je vrlo žestoka vrlo emotivna, iskrena i u jednoj buntovnoj estetici. Čini mi se, da ni najzatvorenije u publici ne može ostaviti ravnodušnim. Na koji način vi ovu scenu smatrate važnom?

Da, to je završna scena na našoj “Maloj žurci”. Predstava ima atmosferu žurke, ali tokom predstave postoje i scene – a posljednja je najsnažnija u tome – u kojima se vidi da pozorište za nas nije zabava, nego da ga ozbiljno shvatamo kao mjesto sa kojeg možemo mijenjati percepciju publike i raditi na redistribuciji čulnog u ransijerovskom smislu. Izuzetno su snažni stihovi koje su Snežana Bulatović, Natalija Vladisavljević, Bojana Stojanović i Marina Sremački odrepovale na jednoj od proba. One puštaju glas o sebi, o svom životu, a to je život žena sa invaliditetom danas u Srbiji.

Ne znam niti za jednu ženu reperku sa invaliditetom, a njih četiri su se nazvale rep grupom “Žene Repovi”. Već to je toliko moćno kada vidite da se neko udružuje jer ima nešto javno da kaže. A onda svojim stihovima sruše sve zidove, katance i stege u glavama, kako kažete, i onih najzatvorenijih. Već iz naslova može se osjetiti njihova snaga: Sve u lice, Ko si ti da imaš Daunov sindrom, Bog mi daje, i Ja pričam uzalud.

• Kakva je pozicija Per.Arta danas? Na koji način funkcionišete, kako se finansirate?

U vrlo teškoj smo situaciji. Nadamo se da će Grad Novi Sad, kao i nadležne pokrajinske i republičke uprave za kulturu i socijalnu politiku prepoznati značaj našeg rada. Proteklih godina imali smo goste iz Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Norveške koji su dolazili da se upoznaju sa našim modelom rada kao jedinstvenim u oblasti inkluzije u kulturi i disabity artsa, umjetnosti osoba sa invaliditetom. U ovim razvijenim zemljama, sistemski je rađeno na izgradnji sličnih modela u koje su uložene stotine miliona eura. U našem slučaju, Novi Sad i Srbija imaju gotov potvrđen model inovativne inkluzivne prakse sa međunarodnim ugledom, koji u terminima aktuelnih evropskih kulturnih tendencija možemo nazvati brendom, dok u terminima savremene kulture i umjetnosti, što je nama značajnije po pitanju inovativnosti u umjetnosti i društvu, možemo govoriti o progresivnoj političnoj umjetničkoj praksi.

Nažalost, svi znamo da su kontinuitet, dosljednost i odanost, principi ili pojave za koje u Srbiji nema plodnog tla. Stoga činjenica da mi postojimo punih osamnaest godina kao nezavisna grupa, da imamo snage, a prije svega viziju i konkretne planove za budućnost, govori o kvalitetu našeg rada, njegovom društvenom i kulturnom značaju. Održali smo se zahvaljujući solidarnosti, entuzijazmu, stručnosti, povjerenju i uvažavanju različitosti.

Malo je onih koji u Srbiji, bez obzira na oblast djelovanja, mogu da kažu da su “punoljetni” i ponosni na etiku i estetiku svog rada. Nadamo se da će državne institucije prepoznati, bar fenomenološki gledano, naš značaj za društvo u tranziciji, kakvo je naše u Srbiji. A nama ostaje da se i dalje borimo za inkluzivno društvo u koje vjerujemo, jer društvo smo svi mi; bez obzira na poteškoće i otpore, na našoj strani su hiljade i hiljade ljudi koji su neposredno u javnosti iskusili naš rad, a na desetine hiljada onih koji su o nama slušali, čitali ili nas gledali putem masovnih i društvenih medija.

• Kakvi su vaši planovi za budućnost?

Budućnost će biti onakva kakvom je mi učinimo. Mi iz Per.Arta. Vi koji objavljujete ovaj intervju. Svi vaši čitaoci. Svi oni do kojih dođe bar jedna misao iz ovog teksta. Svi oni koji dođu na naredno izvođenje predstave 21. i 22. aprila na kamernoj sceni Srpskog narodnog pozorišta. Svi mi. A svi mi smo zapravo većina…

Izvor: Al Jazeera

U prodaji karte za predstavu banjalučkog Gradskog pozorišta “Jazavac”

NAJAVE I OBAVJEŠTENJAVIJESTI

Od danas su u prodaji karte za pozorišnu predstavu “PMS – Post Muški Stres”, koju će na bini derventskog Centra za kulturu će odigrati glumci Gradskog pozorišta “Jazavac”.

Predstava se na duhovit način bavi problemom muško – ženskih odnosa, čini se nepresušnim izvorom inspiracije i vječitom temom ženskih razgovora, od ranog djetinjstva do poznih godina. Ali, kako žene sazrijevaju, tako se mijenja i njihov odnos prema muškarcima.

Koristeći tekstove Duška Radovića, dvije glumice pričaju priče desetaka žena kroz situacije bliske našoj svakodnevici.

– Predstava je namijenjena i muškarcima i ženama. Prvima da saznaju šta žene misle o njima, a drugima zbog mogućnosti identifikacije i pronalaska rješenja problema s prvima. Zgode i nezgode s “jačim polom” u ovoj prvenstveno glumačkoj predstavi, u kojoj do izražaja dolazi talenat glumica, su nasmijavale publiku iz priče u priču, poručuju organizatori.

Predstava će biti izvedena u srijedu (29. marta), od 19 časova, a cijena ulaznice, koje se mogu nabaviti na biletarnici Centra za kulturu, je 5 maraka.

Inače, Gradsko pozorište “Jazavac” iz Banjaluke nedavno je obilježilo deceniju postojanja.

Derventa Cafe

Gluma je istina: Slobodan Ćustić odigrao predstavu u rodnoj Osinji

Stotinu pedeset posjetilaca osinjskog Doma kulture sinoć je imalo priliku da pogleda monodramu Slobodana Ćustića “O glumatanju”, koja predstavlja autobiografski opis njegovog života od rođenja u Osinji do danas.

U nepuna dva sata predstave Ćustić je na duhovit način pričao o tome kako je komad zapravo nastao po ugledu na “stend-up” komediju, o svom životnom putu u kojem se vodio dobronamjernim, ali savjetima roditelja suprotstavljenim svojim željama, te pokazao zavidan repertar vještina zbog kojih je primljen na glumačku akademiju u 28. godini života između osamsto kandidata.

Kako je majka Jagoda smatrala da Slobodanova ideja da bude hirur ipak iziskuje višegodisnje studiranje i druge peripetije, on se “opredijelio” za građevinsku školu. Međutim, čak i kroz molerski zanat, a kasnije i tokom služenja vojske i svih drugih stvari kojima se Ćustić u svom bogatom životnom opusu bavio, vidjela se umjetnička nit koja ga je dovela tamo gdje i pripada – glumi, kroz koju je, može se zaključiti, ostvario sve što je želio, pa čak i bio hirurg, “glumeći” doktora pri rođenju svojeg petog djeteta.

A da bi postao “izvođač glumačkih radova” i “najstariji brucoš” fakulteta, Ćustić je morao proći četiri puta duži prijemni ispit od uobičajenog, pokazati profesorima da vješto recituje, glumi, imitira i svira na nekoliko instrumenata, u šta je uvjerio i mnogobrojnu publiku. Svoju posebnost kasnije je pokazao glumeći u filmovima još na prvoj godini studija, to što su mu društvo na ispitima pravila njegova dva sina…

Za kraj, Ćustić nam je šaljivim primjerom pokazao kako istu situaciju naši narodi vide iz različitog ugla, te svima poručio da vole svoju djecu i da im, umjesto usmjeravanja, pomognu na životnom putu koji su sami izabrali.

Slobodan Ćustić je poznati srpski glumac rođen 9. maja 1958. godine u Osinji, a trenutno je upravnik Beogradskog dramskog pozorišta. Pojavio se u velikom broju filmskih ostvarenja, a najpoznatiji je po ulozi u filmu “Kuduz”. Pored tog filma glumio je i u filmovima i serijama “Tri karte za Holivud”, “Policajac s Petlovog brda”, “Do koske”, “Nož”, “Montevideo, Bog te video”, i u jednoj od epizoda “Državnog posla”. Uskoro će postati otac šestog djeteta.

Derventa cafe