ponedjeljak, 10. listopada 2016.

Na morskome plavom žalu.flv

Умро Владе Кликер из филма Сјећаш ли се Доли Бел

 

10.10.2016 17:30 | Агенције
Фоча - Саша Зуровац, који се прославио улогом Владе Кликера у филму "Сјећаш ли се Доли Бел" Емира Кустурице, преминуо је у 69. години.
Зуровац је био натуршчик којег је Куста одабрао да одглуми незаборавну епизодну улогу Владе Кликера, тинејџера с благим аутизмом.
Плавокоси момак отпјевао је у филму нумеру "На морскоме плавом жалу", која је одмах постала хит за сва времена!
Након Саше Зуровца ову пјесму су пјевали многи признати музичари, међу којима су Момчило Бајагић Бајага, Бора Чорба, Јура Стублић, Краљеви улице... али нико није успио да пренесе сјету оригиналне верзије.
Иако га је улога Кликера прославила, Зуровац није имао прилику да дуго ужива у филмској слави.
Послије "Доли Бел" Саша је имао мању улогу у другом Кустином филму "Отац на службеном путу", и нешто већу у "Животу радника" Мирослава Ћире Мандића, а онда је нестао.
Очито није могао да се избори са славом, а посљедње године живота провео је у Заводу за збрињавање ментално инвалидних особа Баковићи код Фојнице.
Тамо је и преминуо, у суботу 8. октобра.
Саша Зуровац биће сахрањен 12. октобра на Градском гробљу Баре у Сарајеву у 15 сати.

SKK “Vihor”: Promovisana knjiga “U vječnosti” autorke Vere Koropkin Ratkovac


U izdanju Srpskog književnog kluba ”Vihor” Derventa, nakon knjige ”Kap rose na dlanu”, objavljene 2012. godine, svjetlo dana ugledala je nova knjiga autorice Vere Koropkin Ratkovac, pod nazivom ”U vječnosti’. Promocija knjige je održana u subotu u sklopu ”Vihorovih” oktobarskih dana kulture, a o knjizi i Verinom stvaralaštvu su govorili recezent Slavko Pokrajac i predsjednik Srpskog književnog kluba ”Vihor” Savko Pećić.
– Nakon  prvenca ”Kap rose na dlanu” Vera dolazi u svijet mašte i poezije sa novom knjigom, pod nazivom ”U vječnosti” , što zvuči veoma simpatično, a i mi svi želimo da tako bude, i da Vera svojom poezijom traja vječno, te da se brzo javi na našu radost sa još boljom trećom knjigom, rekao je Slavko Pokrajac.
Promociji knjige ”U vječnosti” prisustvovao je veliki broj ljubitelja pisane riječi, među kojima i pjesnici iz Doboja, Prnjavora, Šamca, Obudovca i Broda, tako da je nešto više od jednog sata promocije, prošlo veoma brzo uz ugodne stihove iz knjige, ali i poezije koje su govoprili pjesnici u čast promocije Verine knjige. Veče su uljepšale recitacije pjesama iz knjige Jasmine Radanović, Fadila i Milice Pelesića, dok je program kontrolisala, usmjeravala i uspješno vodila Maja Rauković.
Knjiga je veoma zanimljiva i ostaviće traga na svakom koji je pročita i ponešto iz nje ponese za sebe, a pjesničkoj sabraći je intresantnija što je upotpunosti prožeta svim životnim ljepotama i poteškoćama, odnosno ljubavlju koju Vera sije iz svog života, ali i iz života svih nas koji doživljavamo čitajući njene stihove.
Savko Pećić Pesa

nedjelja, 9. listopada 2016.

Ivo Andrić je rođen na današnji dan



BIOGRAFIJA IVE ANDRIĆA
Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u TravnikPanorama Travnikau, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika i Katarine Andrić, rođene Pejić. Budući veliki srpski pisac rodio se u Travniku sticajem okolnosti, dok mu je mati boravila u gostima kod rodbine. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije: očeva porodica decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim zanatom. Osim bavljenja istim poslom, članove roda Andrićevih vezivala je i zla kob tuberkuloze: mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su joj u mladosti, a sam Andrić bez oca je ostao kao dvogodišnji dečak. Suočavajući se sa besparicom, Katarina Andrić svoga jedinca daMost na Drinije na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšik u u Višegrad. U gradu koji će, više nego ijedno drugo mesto, obeležiti njegovo stvaralaštvo, gledajući svakodnevno vitke stubove na Drini ćuprije, Andrić završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gde 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Za gimnazijskih dana, Andrić počinje da piše Sarajevopoeziju i 1911. godine uBosanskoj viliobjavljuje svoju prvu pesmu „U sumrak“. Kao gimnazijalac, Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik je naprednog nacionalističkog pokreta „Mlada Bosna“ i strastveni je borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda Austrougarske monarhije.
Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvetnog društva „Napredak“, Andrić oktobra meseca 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U gradu na Savi, on pomalo uči, pomalo posećuje salone, družeći se sa zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega posebno veliki uticaj imati dvadeset godina stariji Matoš. 1912.Naredne godine prelazi u Beč gde sluša predavanja iz istorije, filosofije i književnosti. Bečka klima mu ne prija i on, hereditarno opterećen osetljivim plućima, često boluje od upala. Obraća se za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupoviću, i već sledeće godine prelazi na Filosofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Intenzivno uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Sve vreme piše refleksivne pesme u prozi, a u junu mesecu 1914. godine Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje mu šest pesama u prozi u panorami Hrvatska mlada lirika.
Na1915. Vidovdan, 28. juna 1914. godine, na vest o sarajevskom atentatu i pogibiji Nadvojvode Franaca Ferdinanda, Andrić pakuje svoje oskudne studentske kofere i napušta Krakov: zatomljeni instinkt bivšeg revolucionara goni ga u zemlju, na poprište istorije.  Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice, u mraku samice, „ponižen do skota“, Andrić intenzivno piše pesme u prozi.
Po izlasku sa robije, Andrić biva bačen u konfinaciju u Ovčarevo i Zenicu gde ostaje sve do leta 1917. godine. Zbog ponovljene bolesti pluća, odmah odlazi na lečenje u Zagreb, u čuvenu Bolnicu Milosrdnih sestara, stecište hrvatBolnica
 Milosrdnih sestara, 1918.ske inteligencije koja se klonila učešća u ratu, na strani Austrije. Tu Andrić, zajedno sa konte Ivom Vojnovićem, dočekuje opštu amnestiju i aktivno se uključuje u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno, pažljivo dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom Ex Ponto biti objavljena u Zagrebu 1918. godine sa predgovorom Nika Bartulovića. U Zagrebu ga i zatiče slom Austrougarske monarhije, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima koji neposredno prethode formalnom ujedinjenju, Andrić u tekstu „Nezvani neka šute“ objavljenom u zagrebačkim Novostima, oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum.
Nezadovoljan atmosferom u Zagrebu, Andrić ponovo moli pomoć dr Tugomira AlaupovRim, 1920.ića i već početkom oktobra 1919. godine počinje da radi kao činovnik u Ministarstvu vera u Beogradu. Sudeći prema pismima koja piše prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on intenzivno učestvuje u književnom životu prestonice,  družeći se sa Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima koji se okupljaju oko kafane Moskva. Već početkom 1920. godine Andrić započinje svoju vrlo uspešnu diplomatsku karijeru postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pesama u prozi Nemiri, a izdavač S. B Cvijanović iz Beograda štampa pripovetku „Put Alije Đerzeleza“.
S jeseni 1921. godine Andrić je postavljen za činovnika u Generalni konzulat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bukure{t, 1922.Bukureštu, a iste godine započinje saradnju sa Srpskim književnim glasnikomobjavljujući u broju 8 priču „Ćorkan i Švabica“. Godine 1922. premešten je na rad u Konzulat u Trstu. Tokom te godine štampa još dve pripovetke(„Za logorovanja“ i „Žena od slonove kosti“), ciklus pesama „Šta sanjam i šta mi se događa“ i nekoliko književnih prikaza. Početkom 1923. godine on je vicekonzul u Gracu. Budući da nije završio fakultet, preti mu otkaz u Ministarstvu spoljnih poslova. Između mogućnosti da fakultet završi državnim ispitom ili odbranom doktorata, Andrić bira drugu mogućnost i u jesen 1923. godine upisuje se na Filosofski fakultet u Gracu. Tokom ove godine Andrić je objavio nekoliko pripovedaka od kojih se neke svrstavaju među njegova najznačajnija prozna ostvarenja: „Mustafa Madžar“,„Ljubav u kasabi“„U musafirhani“ i „Dan u Rimu“. U junu mesecu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Petnaestog septembra, pošto je odbranio doktorat, stiče pravo da se vrati u diplomatsku službu. Krajem godine prelazi u Beograd u Političko odelenje Ministarstva inostranih dela. Ove godine pojavljuje se Andrićeva prva zbirka priča u izdanju Srpske književne zadruge u koju, pored nekih već objavljenih u časopisima, ulaze i nove – „U zindanu“ i „Rzavski bregovi“. Na predlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, godine 1926, Ivo Andrić biva primljen za člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje  pripovetke „Mara milosnica“ i „Čudo u Olovu“. Oktobra meseca biva postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseju. Sledeće godine, tri meseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu: gotovo sve slobodno vreme u Parizu Andrić provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu  Ministarstva inostranih poslova proučavajući istorijsku građu o Bosni s početka devetnaestog veka i čitajući korespondenciju Pjera Davida, francuskog konzula u Travniku.  S proleća 1928. godine premešten je za vicekonzula u Poslanstvu u Madridu. Te godine objavljuje priče „Olujaci“, „Ispovijed“Most na @epi i „Most na Žepi“. Sredinom sledeće godine prelazi u Brisel, na mesto sekretara poslanstva, a uSrpskom književnom glasniku pojavljuje se njegov esej „Goja“. Već 1. januara 1930. godine u Ženevi počinje da radi kao sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda. Te godine objavljuje esej o Simonu Bolivaru, priču „Kod kazana“ i tekst „Učitelj Ljubomir“. U Beogradu sledeće godine izlazi i druga knjiga pripovedaka kod Srpske književne zadruge u kojoj se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u celini štampaju „Anikina vremena“, a u kalendaru-almanahu sarajevske Prosvjete pojavljuje se putopis „Portugal, zelena zemlja“. Godine 1932. Andrić objavljuje pripovetke „Smrt u Sinanovoj tekiji“, „Na lađi“ i zapis „Leteći nad morem“. U martu mesecu 1933. godine vraća se u Beograd kao savetnik u Ministarstvu inostranih poslova. Iako intenzivno piše, ove godine objavljuje samo pripovetku „Napast“ i nekoliko zapisa. Iste godine, 14. novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove pesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatskelirike: „...Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju“. Sledeće godine unapređen je za savetnika 4. grupe 2. stepena Ministarstva inostranih poslova. Postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovetke „Olujaci“, „Žeđ“ i prvi deo triptiha „Jelena, žena koje nema“. Postaje načelnik političkog odeljenja Ministarstva inostranih dela 1935. godine i stanuje u hotelu Ekscelzior. Štampa pripovetke „Bajron u Sintri“, „Deca“, esej „Razgovor s Gojom“ i jedan od svojih značajnijih književnoistorijskih tekstova - „Njegoš kao tragični junak kosovske misli“. Tokom sledeće godine Srpska književna zadruga štampa drugu knjigu Andrićevih pripovedaka koja, među onima koje su objavljivane u časopisima, sadrži još i priče „Mila i Prelac“ i „Svadba“. Andrićeva diplomatska karijera ide uzlaznom linijom i on u novembru mesecu 1937. godine biva imenovan za pomoćnika ministra inostranih poslova. Te godine dobija i visoka državna odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog komandira obnovljene Poljske i Orden  velikog oficira Legije časti. Iako okupiran diplomatskom službom, Andrić tokom ove godine objavljuje priče „Trup“ i „Likovi“, a iste godine u Beču, prikupljajući građu o konzulskim vremenima u Travniku, u Državnom arhivu proučava izveštaje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine - Paula fon Mitesera i Jakoba fon Paulića. Početkom 1938. godine pojavljuje se prva monografija o Andriću iz pera dr Nikole Mirkovića.
Diplomatska karijera Ive Andrića tokom 1939. godine doživljava vrhunac: prvog aprila izdato je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Rajha - Adolfu Hitleru. U jesen, pošto su Nemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike i pisce odveli u logore, Andrić interveniše kod nemačkih vlasti da se zarobljeništva spasu mnogi od njih. Političari u Beogradu, međutim, ne računaju baš uvek na svoga poslanika, i mnoge kontakte sa nemačkim vlastima održavaju mimo Andrića. Pisac i u takvim okolnostima objavljuje: pripovetka „Čaša“ i zapisi „Staze“ i „Vino“ izlaze u Srpskom književnom glasniku tokom 1940. godine. U rano proleće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku: „...Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa sadašnjeg položaja...“ Njegov predlog nije prihvaćen i 25. marta u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila, Andrić sa osobljem PPrizrenska br. 9oslanstva napušta Berlin.  Potom odbija ponudu nemačkih vlasti da ide u bezbedniju Švajcarsku, ali bez ostalih članova Ambasade i njjihovih porodica: bira povratak u okupirani Beograd. Novembra meseca biva penzionisan, ali odbija da prima penziju.  Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. Odbija da potpiše Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Odbija, takođe, da Srpska književna zadruga za vreme dok „narod pati i strada“ objavi njegove pripovetke. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo Travničku hronikua krajem 1944. godine okončava i Na Drini ćupriju. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko meseci po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman Gospođica.
Prve posleratne godine postaje predsednik Saveza književnika Jugoslavije i potpredsednik Društva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim Savezom i većnik III zasedanja ZAVNOBIH-a. Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan član SANU. Te godine, među ostalim, objavljuje pripovetke  „Zlostavljanje“ i „Pismo iz 1920. godine“. Sledeće godine postaje član Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje „Priču o vezirovom slonu“, nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu, a tokom 1948. godine prvi put će biti štampana „Priča o kmetu Simanu“. Narednih nekoliko godina vrlo aktivno bavi se javnim poslovima, drži predavanja, govori na javnim skupovima, kao član različitih delegacija putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku, Kinu. Objavljuje uglavnom kraće tekstove, odlomke pripovedaka, priče „BifeTitanik (1950), „Znakovi“ (1951), „Na sunčanoj strani“, „Na obali“, „Pod Grabićem“, „Zeko“(1952), „Aska i vuk“, „Nemirna godina“, „Lica“ (1953). Godine 1954. postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Prvi potpisuje Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godini štampa u Matici srpskoj Prokletu avliju , a  pripovetka „Igra“ pojavljuje se 1956. godine.
Godine 1958. u šezdeset šestoj godini, Ivo Andrić se venčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju -Milica Babi}Milicom Babić, kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića. Sa ženom se seli u svoj prvi stan - u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te godine objavljuje pripovetke„Panorama“, „U zavadi sa svetom“ i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu  Zuke Džumhura „Nekrolog jednoj čaršiji“.
„Za epsku snagu“ kojom je „oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje“, Ivo Andrić je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu.
Uru~enje
  Nobelove nagrade Besedom „O priči i pričanju“ u kojoj je izložen njegov spisateljski vjeruju, 10. decembra 1961. godine zahvalio je na priznanju. Iako su do tada njegova dela prevođena na mnoge jezike, posle dodeljivanja nagrade počinje veliko interesovanje sveta za dela pisca sa Balkana i njegovi se romani i pripovetke štampaju na preko tridest jezika. Iako odbija mnoge pozive, tih godina Andrić boravi u Švedskoj, Švajcarskoj, Grčkoj, Egiptu. Celokupni iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dela bibliotečkom fondu Bosne i Hercegovine. Uz to, veoma često učestvuje u akcijama pomoći bibliotekama i daje novac u humanitarne svrhe. Godine 1963. kod Udruženih izdavača (Prosveta, Mladost, Svjetlost i Državna založba Slovenije) izlaze prva Sabrana dela Ive Andrića u deset tomova. Naredne godine boravi u Poljskoj gde u Krakovu biva promovisan za počasnog doktora Jagelonskog univerziteta. Piše veoma malo, ali se njegove knjige neprekidno preštampavaju i u zemlji i inostranstvu. U martu mesecu 1968. godine Andrićeva žena Milica umire u porodičnoj kući u Herceg Novom.
Sledećih nekoliko godina Andrić nastoji da svoje društvene aktivnosti svede na najmanju moguću meru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i banjama na lečenju. Trinaestog marta 1975. godine svet će napustiti jedan od najvećih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mitotvorne snage i mudri hroničar balkanskog karakazana.

Разлика између листопада и октобра

У Немачкој често помињу филм „Ране” који је у Хрватској титлован на хрватски, када се публика ваљала од смеха, иако филм није комедија. Људи су рекли да боље разумеју српски него језик Хрватског Загорја

Аутор: Мирјана Сретеновићсубота, 08.10.2016. у 09:15
Ксенија Ракочевић „Ако наставник предаје четири језика, да ли прима и четири плате”; Сњежана Кордић „Уместо четири језика – предмет Језик и књижевност” (Фото: Д. Жарковић)
„Ако одем у хрватску продавницу и пазим да ли ћу да изговорим реч „тисућа” или „хиљада”, ја више нисам слободан човек. Или ако у Београду кажем „листопад” уместо „октобар”. Трагедија у Југославији довела је до тога да нам је отета слобода да говоримо и мислимо слободно – рекао је прексиноћ Вук Перишић, правник и преводилац из Хрватске, на трибини „Ко коме краде језик”, у оквиру дводневне конференције „Језици и национализми”, одржаној у крцатом Центру за културну деконтаминацију.
Ако би нам неко рекао да је цела трагедија са Југославијом била само ружан сан, наставио је Перишић, и да ће све бити као пре, „ја се и тада нећу излечити од сталног опреза јесам ли употребио ову или ону варијанту”.
– Замислите кад би у Француској забранили неке речи, па кад чујете како неко говори, кажете му: „Ти си из Марсеја, срам те било!”, „А ти си из Бордоа!”... Језик није национално право, већ лично грађанско право да користимо речи које желимо. Иза „операције” са језицима стоји идеја да се сломи мисао. Крлежа је рекао да је ово један језик који Срби називају српским, а Хрватски хрватским. Хајде да се правимо да стварно постоје четири језика, али онда мора постојати и пети, заједнички назив. Ако неко мисли да говори бошњачки језик, нека живи у тим мислима, али ми знамо истину – каже Перишић.
Етнолог Иван Чоловић говорио је о томе да се национализам схвата као једна врста политичке религије, у средишту је култ нације и језик као светиња.
– То је својствено и балканским национализмима, а посебно је оживело после распада Југославије. Шта је лоше у томе, неко би рекао. Зар то није пожељно и легитимно. Да ли се тако штите од говора мржње, од неписмености, од насиља над мањинским језицима? Не бих рекао да је то та врста заштите – истакао је Чоловић и упитао од чега нас штите бранитељи језика.
– Они истичу да је језик темељ националног идентитета и да се у њему налази душа једног народа. А да је највећа опасност његово преименовање у црногорски, бошњачки и хрватски. Зашто би то било страшно, зар то не говори о експанзији српског језика? Сматрају да се тиме угрожава и сама егзистенција Срба. Ми остајемо без језика, а кад нема језика, нема ни Срба. А онда остајемо и без душе. Такво размишљање је на нивоу црне магије – сматра Иван Чоловић.
И за професора Ранка Бугарског тема о крађи језика звучи „бизарно”.
– Да ли то значи да, ако вам неко украде писмо, преко ноћи постајемо неписмени. Рећи да је језик украден, то позива на ратнички дискурс, на акцију, оружани сукоб. За такав катастрофичан сценарио нема основа у реалном свету. Уместо крађе требало би говорити о замени, прихватању или усвајању језика. Став да се мора знати шта је чије и да се не може ништа делити јесте психологија која је разорила Југославију, створила неколико банана-државица и растурила српско-хрватски језик – рекао је проф. Бугарски.
Представник БиХ, водитељ Никола Вучић, испричао је да у Мостару вршњаци Бошњаци и Хрвати иду у исту школу, али у различите учионице, јер „не говоре заједничким језиком”.
– Представници Хрвата желе телевизијски канал на свом језику, јер наводно до њих не може доћи информација са јавног сервиса, уколико није на хрватском. Када раздвајате малолетнике и заступате право да се образујемо на националном језику, пристајете на сегрегацију, апартхејд, на фашизам. Слобода у коришћењу језика је посебно ускраћена новинарима у БиХ. Када напишу текст и погледа га лектор, они више не препознају свој текст, јер га лектор прилагођава варијанти којој мисли да треба. Тој причи се морамо супротставити – рекао је Вучић.
Сњежана Кордић, лингвиста из Хрватске и ауторка књиге „Језик и национализам”, предложила је да се уместо четири назива језика (српски, хрватски, бошњачки и црногорски) и раздвајања деце у школама „у БиХ, у Хрватској (Вуковару), и у Србији (Санџаку)”, предмет у школи зове само „Језик и књижевност”, без именовања тог језика.
– Тако је урадила Аустрија после Другог светског рата, када је порасла нетрпељивост према Немцима, па је касније спласла. Дакле, узети ову неутралну варијанту, док се лингвисти не усагласе око заједничког имена језика. Новине у Немачкој често помињу пример филма „Ране” који је у Хрватској титлован на хрватски, када се публика ваљала од смеха, иако филм не припада жанру комедије. Онда су људе на улици питали да ли разумеју филм из Србије и они су одговорили да боље разумеју српски него језик из Хрватског Загорја. Титл постоји само да би неко добио новац за то „силно превођење” – сматра Сњежана Кордић.
Према њеном мишљењу, уколико је међусобна разумљивост између народа виша од 75 одсто, онда је то један језик. А код нас је, каже, разумљивост највећа могућа.
– Често се говори о праву народа да свој језик зове именом свог народа, али то је измишљено право. Ако течно говоримо без преводилаца, онда је то један језик – истиче ова ауторка.
Ксенија Ракочевић, професорка из Црне Горе, навела је да је језичка политика у њеној земљи неодвојива од опште политике и подсетила да се наставни предмет у црногорским школама зове „Црногорски – српски, босански и хрватски језик и књижевност”. Поставила је питање да ли у истом моменту наставник може да предаје четири језика и да ли то значи да би требало да прима четири плате.
Основна намера пројекта „Језици и национализми” јесте да кроз дијалог лингвиста и других стручњака постави питање постојања четири „политичка” језика на простору некадашњег српско-хрватског језика. После подгоричке, сплитске и београдске конференције, завршна дебата биће у Сарајеву.

petak, 7. listopada 2016.

“Bosiljkovanje”: Gostuju ansambli iz 5 zemalja, bogat program i dodatni sadržaji


Kao i proteklih godina, oko Miholjdana, Kulturno – umjetničko društvo mladih „Bosiljak“ i ove godine organizuje Inter folk fest „Bosiljkovanje“.
Festival će trajati od 10. do 16. oktobra i to u Srpcu, Derventi, Doboju i Petrovu. Glavni festivalski dan je četvrtak. Naime, festival će biti održan 13. oktobra u Derventi, u Sportskoj dvorani, sa početkom u 19 časova, dok su u 13 časova planirane izložbe starih predmeta, rukotvorina, nošnji, instrumenata, tradicionalnih jela, kao i pasuljijada.
Tradicionalni defile će krenuti u 17 časova.
Derventska publika će imati priliku da uživa u bogatom programu i raznovrsnim koreografijama koje će izvoditi ansambli iz Srbije, Grčke, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Rusije. Predstaviće se članovi KUD „Kosta Abrašević“ iz Bačke Palanke, ANI „Lijevče“ iz Razboja, folk grupa „Nastos“ iz Soluna, KUD „Duško Trifunović“ iz Broda, KUD „Branislav Nušić“ iz Borova, Reprezentativni ansambl narodnih igara i pjesama „Čajavec“ iz Banjaluke. Posjetioci će ponovo imati priliku da vide nastup Državnog vojnog ansambla pjesme i igre „Volškie Kazaki“ iz Samare, kao i domaćina KUDM „Bosiljak“.

Derventa Cafe

Predstavljena djela istoričara i književnika Slobodana Nagradića


U organizaciji Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“ iz Dervente u četvrtak je organizovana promocija nekoliko djela autora Slobodana Nagradića, direktora Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa.
Tokom nepuna dva sata prisutni su se mogli upoznati sa tematikom šest Nagradićevih knjiga, koje se dotiču nekih od značajnih društveno-političkih tema, od pitanja nacionalnih manjina u postdejtonskoj BiH do odnosa Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.
Pored autora, o djelima “Stari izazovi-novi odgovori”, “1914-danas”, “Bosna-versus-Srpska”, “Arhipelag javnih angažmana”, “Sociološko-politikološke marginalije” i “Položaj nacionalnih manjina u BiH”, govorili su i prof. dr Milan Blagojević, sudija Okružnog suda u Banjaluci, prof. dr Miloš Šolaja i mr Željko Vujadinović.
Prema Nagradićevim riječima, radi se o pet knjiga koje je napisao i jednoj koju je priredio, a nastale su periodu od 2008. godine do danas.
– Knjige su tematski vrlo raznovrsne, tako da je “Arhipelag javnih angažmana” svojevrsna biografija koja se osvrće na period od 2008. do 2013. godine i svjedoči o mojim javnim angažmanima u raznim oblastima, poput politike, kulture ili zaštite kulturno-istorijskog naslijeđa, čime se danas bavim. Obrađivao sam fenomen nacionalnih manjina u postdejtonskoj BiH, opširno i temeljito, na osnovu dugogodišnjeg istraživanja, kao i pitanja odnosa BiH i Republike Srpske u djelu “Bosna-versus-Srpska”, koje sadrži nekoliko rasprava iz različitih perioda. Ove godine je objavljena knjiga “Sociološko-politikološke marginalije”, sastavljena od nekoliko teorijskih tekstova, ali i kolunmi, pisanih od 2010. do 2014. godine, kao i komentara na djela drugih autora. “Stari izazovi-novi odgovori” je djelo koje je prvo nastalo, a obrađuje sociološko-politikološke teme poput nezaposlenosti, nasilja u sportu, perspektivama bosanstva i drugih tema pisanih za naučne skupove, pojasnio je Nagradić, dodajući da Derventa nije slučajno odabrana za početak promovisanja ovih djela, te da trenutno obrađuje problematiku zaštite kulturno-istorijskog naslijeđa, nastale uslijed sukoba nadležnosti državnih i entitetskih institucija, odnosno da piše o fenomenu mira, pokušavajući dati odgovor na pitanje da li je Biblija pacifističko djelo i da li hrišćanska učenja imaju uticaj na aktere savremene političke scene.
Istoričar Željko Vujadinović istakao je da postoje dva najvažnija pitanja kojima se Nagradić bavi, a to su položaj nacionalnih manjina, ne samo u Republici Srpskoj, nego i šire, te pitanje današnjeg položaja i statusa Republike Srpske i perspektivama njenog razvoja.
– Njegove analize predstavljaju i jednu vrstu pretpostavke kakve su perspektive RS u vezi sa određenim pitanjima, prije svega u vezi sa širim vojnim i političkim integracijama, ocijenio je Vujadinović.
Slobodan Nagradić je porijeklom Dervenćanin, odnosno, kako sam ističe, Crnčanin, a djela će promovisati širom Srpske, sve do konačnog predstavljanja na Sajmu knjiga u Beogradu, krajem ovog mjeseca.
B. N. – Derventa Cafe