nedjelja, 23. travnja 2017.

Objavljen roman „Kompleks gospođe Bovari“, prvenac Aleksandre Marilović



Nakon zbirki pjesama „Zdravica utopljenika“ i „Miraz u zvijezdama“, svjetlo dana ugledao je roman „Kompleks gospođe Bovari“, plod trogodišnjeg rada profesorice srpskog jezika i književnosti Aleksandre Marilović. Dobitnica nagrada „Stanislav Preprek“ (Novi Sad, 2012), „Pjesma nad pjesmama“ (Mrkonjić Grad, 2016), „Stražilovo“ (Sremski Karlovci, 2012) i „Velimir Rajić“ (Aleksinac, 2017), koja se bavi i književnom kritikom i esejistikom, a čiji su radovi zastupljeni u brojnim zbornicima savremene književnosti, odlučila je da „zaviri malo i sama u svoju nutrinu i otkrije silne tajne“.
– Onog trenutka kada sam konačno shvatila da pisci nisu ti koji mogu odgovoriti na sva moja pitanja odlučila sam sama da pišem. Iako sam u osnovi liričarka, osjetila sam potrebu za širinom. Tako je počeo rad na romanu. Nezadovoljna svojom nekoloritnom svakodnevnicom drznula sam se ukloniti cenzuru sna. Jer, znate, umjetnička mašta ne može da se miri sa statusom služavke koja danonoćno klečeći riba zaprljane podove svakodnevnice, ističe Marilovićeva.
U romanu „Kompleks gđe Bovari“, prožetom filozofijom sumatraizma i duboko zaglibljenom u magijski psiho–realizam, traži se odgovor na pitanje da li je stvarnost toliko bezbojna kakvom je doživljavamo. Junaci djela su imaginacija psihijatra koji pokušava da razriješi konačan problem o porijeklu zla, nezadovoljan načinom na koji je Flober kaznio svoju junakinju, ne znajući iznaći shodno rješenje.
Tako susrećemo starog slikara za kojeg kruže priče da decenijama nije sišao među ljude jer slika odavno preminulu ženu i sve njihove trenutke koje nisu uspjeli proživjeti, provodeći nas istovremeno kroz istoriju srpske kulture, dok njegova kći Milica usamljena bdi nad njim i piše lirska pisma koja stižu na najneobičnije adrese. U čitav ovaj svijet mašte unesena je i romaneskno – istinita priča iz Šumadije, o čovjeku koji je ručno pravio violine, a sa ovim junacima pomiješan je lik vječitog putnika, muškarca koji je potpuno zabludio u svom raskošnom životu traži stazu pročišćenja i oproštaja. Odlazi na put da bi pronašao samog sebe, a čudom nailazi uporno na Miličina pisma. Svi oni povezani su nevidljivim nitima i uporno se u mašti susreću dok se u stvarnosti mimoilaze, a sa njima, potpuno ravnopravan, diše svijet životinja, vjetrova, biljaka i stvari i svi govore jednim jezikom.
Uskoro se očekuje i predstavljanje djela derventskoj i široj javnosti, a autorka se posebno zahvaljuje opštini Derventa, agenciji „Bilanca“, Narodnoj biblioteci „Branko Radičević“ i portalu “Derventa Cafe”.
B. N. – Derventa Cafe

četvrtak, 13. travnja 2017.

Посета делегације Руске националне библиотеке Матици српској



 2.2.2015-6У петак, 7. априла 2017. године, Матицу српску посетио је Александар Иванович Вислиј, генерални директор Руске националне библиотеке у Санкт-Петербургу, и академик Славенко Терзић, амбасадор Републике Србије у Руској Федерацији. Угледне госте примили су проф. др Драган Станић, председник Матице српске, проф. др Ђорђе Ђурић, генерални секретар, и господин Селимир Радуловић, управник Библиотеке Матице српске. Том приликом домаћини и гости су се обратили медијима и потписали протокол о сарадњи Библиотеке Матице српске и Руске националне библиотеке.
Током посете разговарало се о оснивању Руске читаонице у Библиотеци Матице српске, односно Српске читаонице у Руској националној библиотеци, а гостима је презентован историјат и научноистраживачка делатност Матице српске.

Стећци војводе Момчила

Недалеко од Бање Врућице код Теслића налазе се три стећка који су на неки начин најупечатљивији на цијелој добојској регији. Они се налазе у засеоку Бркића поток на једном благом узвишењу. О њима се не зна баш много, али у народу кружи предање да су на том мјесту сахрањени војвода Момчило, његова супруга и дијете. Мотив ових стећака често се може видјети на сликама Миленка Јањића из Теслића, Бошковићевом триптиху који се може видјети у холу хотела Србија у Бањи Врућици, а еминентни вајар и керамичар Драго Хандановић из Добоја реплицирао их је у оригиналној величини и односима са терена у дворишту испред добојског музеја.